IZ STOLAČKE SEHARE 2

LJUDI I VRIJEME, SJEĆANJE NA JEDNOG OD NAJBOLJIH LJUDI KOJE SAM UPAMTIO <br>RAHM. ALIJA HUMAČKIĆ I NJEGOVO VRIJEME Marko Raič, Bokan Pavlović, Mujo Pelja

Masline, ljeto 1964., moj otac Omer kao učitelj dobija premješaj iz Rotimlje na Masline kod Stoca. Škola je imala 4.razreda. Sjećam se kao dijete, neki je stari kamion dotjerao stvari, namještaj, posteljinu, odjeću.
Svi smo ponešto pomagali. Stan je bio iza doma na Maslinama. Dok su stariji unosili namještaj, u stepenicama na ulazu stoji jedan dječak ( Miralem Vukićević), mojih godina, sa malo povećim trbuščićem, crne kose kao ugalj, sa veselim osmjehom na licu.
Ja na zidić stavio radio prijemnik Nikola Tesla, smeđeg oklopa, sa plastičnom ručkom za nošenje i navio neku muziku, sav važan, čuj imamo tranzistor. Taj dečko, kasnije moj najbolje drug je gledao malo u mene, malo u tranzistor. Upoznavanje je bilo očima, bez priče. To je bilo vrijeme, kada nije bilo puno tranzistora. Odjednom mi Miralem veli bez uvoda, da pođem s njim. Ja ga pratim, odosmo s prednje strane doma, uđe u jedan ganjak ( hodničić), na ulazu u trgovačku magazu. Tu je stajala tada za mene malog jedna, ogromna traktorska guma. Miralem da mi pokaže šta zna, sagnu se i poče ispuhavati gumu drvcetom od šibice. Kako je jako pištalo, čulo se dobro, odjednom se na vratima pojavi čovjek tamne pute, crnokos, ozbiljnog lica i zagalami na Miralema , što to radi. Kad mu priđe uhvati ga za ruku, pa ga nekoliko puta ošinu po zadnjici. Ja sam se bio ukočio od straha, mislim, sad sa ja na redu, kako ću proći. Gleda me onako ljutito, isčekivajući isti postupak, samo mi kaže šta ti radiš ovdje ? Ja mu odgovorim, ništa, Miralem me doveo. Pusti me bez ručnog testiranja stražnjice, uz napomenu, da više nikada to ne smijemo uraditi. Samo sam u strahu klimao glavom i gledao da se pored Alije provučem i spasim se od nelagode, koju mi je pripremio moj novi drugar. To je bilo prvo upoznavanje rahm. Alije Humačkića, zasigurno jednog od najboljih ljudi, koje sam imao priliku upoznati, naročito, kad sam odrastao i saznao kakav je bio čovjek. Alija je bio trgovac u trgovini mješovitom robom, u trgovini i skladištu koje se nalazilo u Domu na Maslinama. Tu su vršio otkup poljoprivrednih proizvoda, prodaja građevinskog materijala, hrane. Bila su teška vremena. Malo je ljudi bilo uposleno. Mjesno stanovništvo se bavilo uglavnom poljoprivredom, a naročito uzgojem duhana. Sjećam se rahm. Mehe Obradovića zvanog Liska, kad bi u ukošene i duboke drvene gajbe, pakovao grožđe i smokve, te čekao autobus za Sarajevo, ubacio sve u bunker busa, te sve ispratio do pijace u Sarajevu. Čini mi se da je on bio jedan od prvih ljudi, kjoi je direktno dogonio svoju robu na pijacu. To se najviše radilo preko zadruga.
Alija je bio vrlo nagodan čovjek, iako mi je izgledao stalno ozbiljan. Volio je šalu. Imao je jednog prijatelja, Juku, koji je volio nekada koju potegnuti, a kako mu je žena bila vjernica, kući nije imao prilike. ( Iz razumljivih razloga ne želim spominjati ime i prezime, mada će mnogi znati, o kome se radi, ali…)Jednog dana, njegov badžo je čekao bus u 11.40, kako je red vožnje diktirao, Alija ga zovne u prodavnicu, uspe mu lozu. Juka je brzo skrenu niz grlo, stalno se okreće prema stajalištu da mu ne prođe bus, Alija već sipa i drugu, naravno i sebi, da ne bi bilo ofirno. Juka ponovi postupak, Alija nastavlja svoju misiju da ga zadrži, da u ode bus. Opet sipa lozu, Juka poteže, u tom momentu bus staje na stanici, niko ga ne upozorava. Kako nije bilo putnika, bus malo zastade i odmah krenu. Tako Juka ostade, a bus ode u Bosnu. Odmah počne galamiti na Aliju, što ga je zadržao, on mu odgovara, ima dana u Boga, kao da se mora baš danas otići, smijao se Jukinom bijesu.
Juka je bio jedan fini čovjek, nikome nikada nije nanio nikakvo zlo. Uvjek je bio sređen, izbrijan i poznat po svojoj lijepoj naravi. Zato je Aliji bilo simpatično da je Juka ljut.
Drugom prilikom, godine 1972.u vrijeme ubacivanja tzv.ustaških , odnosno neprijateljskih elemenata - emigranata u Jugoslaviju i pokušaja podizanja pobune protiv komunističke vlasti, nastala su neka čudna vremena. Upad se dogodio negdje u okolini Prozora, ali je sva Jugoslavija bila na nogama. Podigao se rezervni sastav policije, tadašnje milicije, rezervi sastav Teritorijalne odbrane. Svako je svakoga pratio, sve je bilo sumnjičavo. Alija i Mujo Pelja, taksista, sa žutim mercedesom i velikim smislom za šalu, su se dogovorili da naprave jednu situaciju sa Markom, gostioničarom, njihovim jaranom. Jedne večeri su se okupilo kod Marke, uglavnom stalni gosti, Alija, Osman Kaplan, Dervo Humačkić, Loga Vojinović, Muharem Pelja, Pero Perić – Mrče, Major Perić, Ćamil Razić – Žika, Janko Raič…svi su nešto čekali. Naime tog dana poštar Niko Džakula je javio da je stigao paket za Marka. Preuzela ga je njegova srednja kćerka Mira. Marko je bio u Mostaru, a svi nestrpljivo čekaju da dođe i otvori paket. Marka, povisok čovjek, vrlo inteligentan, visokog čela, poneka pokrivenog čuperkom kose, obučen u odijelo sa bijelom ili plavom košuljom, i velikim smislom za šalu, koju je svakodnevno upražnjavao, dolazi pred večer. Kćerka mu veli, da je stigao paket za njega. Paket je bio dobro omotan pak – papirom, uvezan kanapom i zapečećen crvenim pečatom. Stavio Marka paket na stol i zagleda ga . Nešto mu nije jasno, puna kafana, ubačeni emigranti, a nečitak natpis od koga je paket. Gleda malo unaokolo, pa opet u paket. Kaže, da mi ovo neko nije podmetnuo kakvu napravu da me digne u zrak. Ostali ga sokole da otvori, džaba, Marka nešto sumnja, neće da reaguje. Onda prilazi Alija, otpakiva sandučić, kad tamo kostur konjske glave, sa zubima, stara nekoliko godina. Marka odmah skonta čije je to maslo, okrenu se brzinom munje i Muju kojeg je zvao Pekso, ščepa za vrat, psuje mu, poče ga daviti. Sve skoči da ih rastave. Marka ronjca, nastaje smijeh, da bi za pet minuta sve bilo veselo. Nastaje čašćavanje i smijeh, te pričanje kako je nastala ta ideja.
Alija je kao dobar trgovac imao dobre veze sa dobavljačima, sa značajnim ljudima. Kod njega se moglo naći puno robe, koje tada nije bilo u drugim radnjama. Volio je te svoje prijatelje počastiti.
Kako nije bilo kredita kao danas, narod nije imao para, Alija je mnogima, možda i svima izlazio u susret. Davao im je robu, naročito građevinski materijal na veresiju. Vjerovatno je da mu zbog njegove dobrote, mnogi nisu ni vratili dug, ali to on nikada nije spominjao. Ako bi nekom zafalilo i novca, za svadbu, ispraćaj u vojsku i sl., Alija je uvijek bio tu da pomogne. Stalno je u ladici šanka imao dosta fišeka, sa imenima dužnika.
Svaku večer je sjedio sa Markom i kad bi malo popili, tjerao je Marka da uči sure, pri tom čudeći se kako ne zna lomiti jezik, kao da je išao u mejtef. Naravno , sve je to bilo u šaljivom raspoloženju, bitno je da je kafana bila puna, a Marka bi prihvatao šalu, te ponekad „ napao „ Aliju. Bili su nerazdvojni. To prijateljstvo nije bilo zaboravljeno ni tokom posljednjeg rata. Naime, čim se otvorio punkt za prijelaz na sa jedne na drugu stranu Mostara, Janko i Marko Raič su pripremili paket hrane za Aliju, ispričali se o sve i svačemu. Ta pažnja među mještanima Maslina, ni do današnjeg dana nije prestala. Svi su ostali u dobrim odnosima, a to su nastavila i njihova djeca.
Februara 1975.godine, dođe mi poziv za regrutaciju, za vojsku, što mi je i bio cilj. Tek sam poslije odsluženja vojnog roka otišao na studije. Pita me rahm. Alija, šta bi želio služiti, koji rod vojske. Ja mu dogovorim, kao i svi, samo vozač. Ujutro jednog hladnog februarskog dana, mnogo se moje generacije okupilo u dvorištu današnje zgrade općine. Izlazi Milenko Mićević, tada šef Odjeljenja odbrane i kaže da svi oni koji imaju srednju školu ne mogu računati na kandidaturu za vozača, jer je kasnije slijedio specijalistički pregled, testiranja inteligencije, razgovor. Lađe su mi potonule. Onako zamišljen ćutim, sjetim se Alije, šta me pitao, kad između nas prolazi Alija i ulazi u hodnik gdje nas je čekala komisija. Nakon 5 minuta, meni se činilo 30 minuta, izlazi Alija i samo neprimjetno meni klimne glavom. To mi je dalo malo nade. Ulazim po prozivci u kancelariju. Komisiju sačinjava jedan kapetan JNA, Milenko Mićević i Bokan Pavlović. Malo sam se oraspoložio kad sam vidio osmijeh na Bokanovom licu. Kako nas je unutar kancelarije bilo nekoliko, kapetan naredi da svi malo prohodamo po kancelariji, skinemo gaćice, da pregleda imamo li kakvih vidljivih fizičkih nedostataka, iako su kasnije slijedili ljekarski pregledi. Onaj kapetan veli, kad smo malo pričali, da bi bilo najbolje da idem u Školu rezervnih oficira u Bileću. Noge su mi se odsjekle, kontam baš mi Alija pomože. Mićević ćuti, kad Bokan, kojem sam također neizmjerno zahvalan, reče, momak je dobar, ja bih ga u vozače. Oni se složiše i tako bi. Kasnije sam saznao da je onaj izlazak među regrute Milenka Mićevića bio samo trik, da smanji pritisak, da svi nastoje biti vozači, jer ih je dosta sa završenom srednjom školom , također otišlo u vozače.
Ali ni tu nije kraj priče oko vojske. Naime, jednog dana prije regrutacije, kaže mi Marka da je kod njega sjedio Bokan Pavlović i raspitivao se za mene, kakav sam, šta zna o meni i sl. Ja sam to zanemario, kao nevažno. Međutim kad sam došao u JNA, poslije odlično završene obuke, kao jedan od najboljih u klasi, očekivao sam da ću ostati u Kraljevu, kao instruktor mlađim vojnicima. Tada su mi rekli da je od Odjeljenja odbrane stigao dopis da sam preporučen da nastavak vojnog roka služim u tzv. Titovoj gardi u Beogradu. Tako je i bilo. Tada mi je sinulo zašto je Bokan dolazio i raspitivao se za mene. Saznao sam da je bila praksa da se iz određenih porodica, koje nisu imale neku mrlju u tadašnjem režimu, djeca regrutuju u Gardu.
Kad sam bio u logoru u Dretelju, 1993, Alija se nekim slučajem našao sa mnom u istom hangaru, u tunelu. Bio je dosta slab, napao ga je dijabetis. Stalno je tržio vode, jer je hangar u zemlji imao oko 350 m2, a nas je bilo preko 500 zatvorenika. Dok sam imao vode, stalno sam mu nosio, sjedio s njim, evocirali smo uspomene. Poslije sam molio neke drugove koji su nakon što smo dobili zabranu jedenja i pijenja vode, tri dana, molio glasno, dozivao, da mu ako neko ima neku zalihu, da mu daju vodu. Odazvao se rahm Avo Elezović – Jupi i za kratko mu pomogao da utoli žeđ. Neću spominjati jednog lika, koji je jednom prilikom ka d je s ruke na ruku doturano malo vode prema Aliji, uzeo flašu i sve popio. Svi smo ga izvrgli ruglu, psovali mu, on ćuti. Alija nije ni riječ progovorio, samo ga je pogledao. Teško mi ga je bilo gledati u takvom stanju , čovjeka koji nije nikoga razdvajao nikada po imenu ili vjeri, da dođe u stanje da se bori za život, tj.vodu, koja mu život znači. . Pričao mi je je o svojim sinovima na koje je bio ponosan i bio je ubijeđen da su izbjegli hapšenje. Tako se i dogodilo. Ubrzo je izašao na slobodu i tamo zatekao svoje sinove Džemila – Zelu i Edina – Edu. Iza rahm. Alije je ostalo petero zlatne djece, sada već odraslih ljudi, deda, nena, Fatima, Džemila, Minka, Džemil i Edin.
Dragi prijatelji, znam da je članak dugačak za čitanje, ali eto, morao sam se na neki način zahvaliti jednom dobrom čovjeku rahm. Aliji Humačkiću, ali ostalim spomenutim u ovoj priči.
Napisao i dozivio Zatko Hadziomerovic
Komentari